Zivela je u vremenu kada su se uzareni Suncevi sinovi iz dana u dan po hiljadu puta spustali na grad i plesali pijani ples noseni najneznijim melodijama srca. Tada je svet bio tek rodjen i cist: bez lazi, bez sumnji, bez zla. Bio je leprsav i ceo je plesao. I ona je plesala. Papirna plesacica.
Bila je sva nekako neobjasnjivo preterano laka i treperava... Da, secam se... Ni tada nisam znala da objasnim njenu pojavu i to kako je ona znala u nekoliko koraka da utka tako mnogo istine; one prave, jedine neminovne zivotne istine u jednoj jedinoj misli:- ljubav je sve sto nam je ikada bilo potrebno-... Znala je da pokaze i da opomene; nekada nezno a nekada strogo. Bila je tu puna poleta i vere, i cinilo se da bi svojim pokretima mogla pokrenuti i samu vecnost. Bila je neverovatna.
Jos se secam njenih reci. Nije govorila mnogo, tu duznost je prepustala meni (valjda mi zato i ostade navika da stalno nesto zvocam); ali cesto je znala reci: "Vetar me voli. On me nesumnjivo voli. Udahnuo mi je zivot, dao mi pokrete, usmerio me. Igra je sve sto imam, a igru dugujem vetru." te reci necu nikada zaboraviti. Zbog tih reci i danas volim kada osetim vetar u svojoj kosi i na svom licu, kao da u tom vetru ima i jedan mali delic nje i onih starih, dobrih, neiskvarenih vremena.
Vreme tece i gubi se negde u beskraju vecnosti. Svet vec odavno nije mlad; iskvario se, upoznao je bol, strah i bes. Vreme ide, nekuda djavolski zuri, a ja ga pratim sve vise shvatajuci da sam promasila. Sada je kasno za povratak. Ja idem u novo sutra ziveci za juce; za ono cisto vreme, za one sjajne dane kada je u svakom coveku bilo po malo papirne plesacice. Za vreme iz koga smo mi otisli nesvesno, prateci neku iliuziju i ocekujuci nemoguce; a u kome je ona ostala. Ona je pobedila. Papirna plesacica.
Bila je sva nekako neobjasnjivo preterano laka i treperava... Da, secam se... Ni tada nisam znala da objasnim njenu pojavu i to kako je ona znala u nekoliko koraka da utka tako mnogo istine; one prave, jedine neminovne zivotne istine u jednoj jedinoj misli:- ljubav je sve sto nam je ikada bilo potrebno-... Znala je da pokaze i da opomene; nekada nezno a nekada strogo. Bila je tu puna poleta i vere, i cinilo se da bi svojim pokretima mogla pokrenuti i samu vecnost. Bila je neverovatna.
Jos se secam njenih reci. Nije govorila mnogo, tu duznost je prepustala meni (valjda mi zato i ostade navika da stalno nesto zvocam); ali cesto je znala reci: "Vetar me voli. On me nesumnjivo voli. Udahnuo mi je zivot, dao mi pokrete, usmerio me. Igra je sve sto imam, a igru dugujem vetru." te reci necu nikada zaboraviti. Zbog tih reci i danas volim kada osetim vetar u svojoj kosi i na svom licu, kao da u tom vetru ima i jedan mali delic nje i onih starih, dobrih, neiskvarenih vremena.
Vreme tece i gubi se negde u beskraju vecnosti. Svet vec odavno nije mlad; iskvario se, upoznao je bol, strah i bes. Vreme ide, nekuda djavolski zuri, a ja ga pratim sve vise shvatajuci da sam promasila. Sada je kasno za povratak. Ja idem u novo sutra ziveci za juce; za ono cisto vreme, za one sjajne dane kada je u svakom coveku bilo po malo papirne plesacice. Za vreme iz koga smo mi otisli nesvesno, prateci neku iliuziju i ocekujuci nemoguce; a u kome je ona ostala. Ona je pobedila. Papirna plesacica.
7 comments:
-
Мала сестра
January 30, 2011 at 6:00 AMHvala ti :)
-
djux
January 31, 2011 at 3:32 PM""vreme djavolski zuri" dobro je kad se moze naci vremena za pisanje :)
-
Мала сестра
January 31, 2011 at 3:41 PM This comment has been removed by the author.
-
ТоМЦаа
February 5, 2011 at 2:22 PMКад би се само време преокренуло, па да ново сутра буде оно некадашње јуче, можда би се у сваком новом данас живело боље. Супер прича :)
-
Мала сестра
February 6, 2011 at 9:55 AMI super komentar! E da, to je to... :) Hvala!
-
Митоман
February 8, 2011 at 9:47 AMОво је сјајно. Скроз. Само...можда не би требало да пишеш ошишаном латиницом него обичном. Све остало је савршено. ;)
-
Удахни ме и полети са мном. Ослободи ме, скини ми ланце обичности и страха од новога , отвори ми очи и пусти да пијесак исцрта у њима скице...
-
Лијепо сам обећала првенствено себи а онда и осталима да ћу на писати једну веселу, лепршаву, шарену причицу. Тако нетипично за мене. Али до...
-
Сурово и подло сам избачена из колосијека и сада не знам да се вратим на прави пут. А моје мисли су права хаотична џунгла и када се једном ...
-
Starac je mirno sjedio. Duga sijeda kosa nemarno je padala na smežurano lice boje voska. Nikada to lice nije bilo lijepo. Sad, ovako staro, ...
-
"I kao da je bilo nekad"... I bila je grupa ljudi... Velikih ljudi sa jos vecim srcem. Nisu dotakli nista sto bi moglo da boli...
-
Naglo je podigla glavu u trenu kada je munja ponovo zaparala nebo. Ovaj put je jace zasijala i na kratko obasjala cijelu sobu. Na stolu neko...
-
"Grad je pojeo srca grad je popio krv svi ovi garavi zalasci sunca koji mi prave rupu u grudima Grad je pojeo ljude grad se siri ...
-
Nema ludih ljudi. Ili smo svi ludi?! Neko je jednom rekao: "Ludi su oni ljudi cija se ludost ne poklapa sa ludoscu vecine". A s...
-
Zivela je u vremenu kada su se uzareni Suncevi sinovi iz dana u dan po hiljadu puta spustali na grad i plesali pijani ples noseni najneznij...
Ко чита моје шкработине:
шта сам писала:
Powered by Blogger.
You can replace this text by going to "Layout" and then "Page Elements" section. Edit " About "
Ко сам ја?!
- Мала сестра
- So much to live for, so much to die for... .No more words to say.
January 30, 2011 at 3:28 AM
''Ja idem u novo sutra ziveci za juce'' <3
Дивна прича!