Starac je mirno sjedio. Duga sijeda kosa nemarno je padala na smežurano lice boje voska. Nikada to lice nije bilo lijepo. Sad, ovako staro, možda je bilo čak i prihvatljivije za gledanje nego u mladosti. Nepravilne, beziražajne crte lica, predugačak nos, i gotovo neprimijetna usta. Jedina stvar koja je malo popravljala kompletan utisak bile su oči. Tako blage, mirne, pune neke meke topline. Njegov mio, sjajan pogled pun bezbroj plamičaka i iskrica, sličan mozaiku, ulivao je mir i povjerenje, i na neki način uspavljivao. Ali, nisu se uklapale. Otkud tako ružnom čovjeku tako lijepe oči?! Da li je to samo maska?!
Četiri zida. Četiri zida zatvorske ćelije, i u njima starac, već godinama, skoro srastao sa njima. Ti zidovi su puni njega, njegovog daha, njegovih misli; i on je pun tih zidova, jedinog prizora koji je gledao još od mladosti. Ni sam se vise ne sjeća koliko dugo. Davno je prestao da broji dane. A i čemu to?! Svaki njegov dan bio je čista kopija prošlog i vjeran prikaz budućeg.
Svaki dan bi starac zaronio duboko u prošlost, godinama unazad, vraćao film i sjećao se. Bilo je negdje oko pet sati ujutru kada je stigla. Sjeća se, čekao ju je s nestrpljenjem cijele noći. Nije tu bilo treme ili panike, čekao ju je sa nestrpljenjem kao kada vuk čeka pogodnu priliku da uhvati jagnje. Sati nikad nisu bili duži. Znoj mu je curio niz lice, imao je knedlu u grlu i srce mu je jako lupalo. Bez i malo straha, ali sa ogromnom željom koja ga je razdirala iznutra i prijetila da svakog sekunda unisti i njega i njegov životni put i ovaj dugo kovani plan. Morao je da se kontroliše.
One mirne duboke tople oči su zasijale nekim sablasnim sjajem kada je čuo korake u stanu. Lakim i spretnim korakom se za tren oka našao iza njenih ledja. Da je mogla da vidi osmijeh koji je tada bio na njegovom licu, upamtila bi ga do kraja života. Eto, njen život nije trajao još dugo. Zanimljiva igra sudbine.
Posmatrao je nekoliko sekundi njenu kosu boje zlata, a zatim spustio ruku na njeno rame. Naglo se okrenula i pogledi su im se susreli. Zatim je ugledala i njegov osmijeh i bljesak noža koji je držao u ruci. Iz njenih očiju je izbijao vrisak, prodoran i očajan, pomiješan sa tugom i strahom, ali su usne ostale nijeme. U nekoliko sekundi dugih kao vječnost upijala je sliku ovog stranca svojim uplašenim očima, drhtala je, a svijest joj se mutila. I čitav život je počeo da se skuplja u nekakv vrtlog i da je vuče u mrak i ništavilo. Gubila je ravnotežu. Aonda se vrh noža izgubio negdje u njenom tijelu i sve ostalo je istorija...
Nije se kajao. Svaki dan je uživao ponavljajući isti scenario ponovo i ponovo, godinama. I kao da je svaki put ponovo osjećao toplinu njene krvi koja klizi po njegovim dlanovima. Oči bi opet dobijale onaj isti sjaj, i isti osmijeh bi se iscrtao na licu. Ubio je trudnu ženu. Bio je ponosan na sebe. Onda se jednog dana zapitao da li je time više naudio njoj ili sebi. Samo je jako zaželio da umre što prije.
Лијепо сам обећала првенствено себи а онда и осталима да ћу на писати једну веселу, лепршаву, шарену причицу. Тако нетипично за мене. Али дошло ми је да се запитам шта изводим са свим тим црњачењем, а више ни то не пишем како треба, и црнило се истрошило - вјеровали или не! Мислим, није да се црнило не обнавља свакодневно у поступцима разних људи, али људи су немаштовити па га обнављају на исти начин сваки дан, а ја не могу писати исту причу сваки дан... Ergo, бацим се ја на писање моје шарене причице.
Знала сам ја од почетка да ће то тешко ићи, али рекох, шта ћу, почећу па ко жив ко мртав. И залетим се и из све снаге треснем главом о зид... једном... па још једном... па још једном! Никако. Ни двије реченице да саставим. Еее, муке моје.
Писала разне баљезгарије, али од срамоте нисам смјела ни ја да их читам, а далеко било, кад бих вама дала да читате, мислим да бих у земљу пропала. Е, да, чак сам питала разне људе да ми кажу неке смијешне ријечи не би ли ми то помогло да се покренем са мртве тачке и ево тих ријечи (да људи нису џаба лупали главу):
Знала сам ја од почетка да ће то тешко ићи, али рекох, шта ћу, почећу па ко жив ко мртав. И залетим се и из све снаге треснем главом о зид... једном... па још једном... па још једном! Никако. Ни двије реченице да саставим. Еее, муке моје.
Писала разне баљезгарије, али од срамоте нисам смјела ни ја да их читам, а далеко било, кад бих вама дала да читате, мислим да бих у земљу пропала. Е, да, чак сам питала разне људе да ми кажу неке смијешне ријечи не би ли ми то помогло да се покренем са мртве тачке и ево тих ријечи (да људи нису џаба лупали главу):
- када
-уштипак
-ћаса
-шљокица
-варјача
-пркњача
-сутра
-новорођенче
-гишпицоклица
- фућкалица
-шкембићи
-тандркало
-бамбусање
-шпиц
-грицкалица
-роспија
-гремлин
-шненокла
-чварак
-зевзек
Ето, хвала људима али ни то није помогло. Ма видим ја да је боље да станем док још могу. Нема ништа. Не знам написати причу. И ето, сад уживам у својој глупости као свиња или ти "крме" у блату, и као овим се моја трагедија завршила. Испричала сам шта ми на срцу лежи и готово. Е јест' врага! И даље не знам написати причу...
Тик - так... Буљим у папир... Шта да вам кажем господо, ево највећег лузера ког сте икада имали част да упознате. Још читате?! Охооо - браво ја!
Шалу на страну - шта ћу, од све муке сам распалила по шали- ово откриће ме баш звекнуло право међу очи... Или, с опроштењем, нећу рећи чиме, у чело! Ако вас занима, слушајте Лет 3! :) Ето, нашкрабала сам нешто, па за даље ћемо да видимо... НИЈЕ СВЕ ТАКО ЦРНО! :)
-
Удахни ме и полети са мном. Ослободи ме, скини ми ланце обичности и страха од новога , отвори ми очи и пусти да пијесак исцрта у њима скице...
-
Лијепо сам обећала првенствено себи а онда и осталима да ћу на писати једну веселу, лепршаву, шарену причицу. Тако нетипично за мене. Али до...
-
Сурово и подло сам избачена из колосијека и сада не знам да се вратим на прави пут. А моје мисли су права хаотична џунгла и када се једном ...
-
Starac je mirno sjedio. Duga sijeda kosa nemarno je padala na smežurano lice boje voska. Nikada to lice nije bilo lijepo. Sad, ovako staro, ...
-
"I kao da je bilo nekad"... I bila je grupa ljudi... Velikih ljudi sa jos vecim srcem. Nisu dotakli nista sto bi moglo da boli...
-
Naglo je podigla glavu u trenu kada je munja ponovo zaparala nebo. Ovaj put je jace zasijala i na kratko obasjala cijelu sobu. Na stolu neko...
-
"Grad je pojeo srca grad je popio krv svi ovi garavi zalasci sunca koji mi prave rupu u grudima Grad je pojeo ljude grad se siri ...
-
Nema ludih ljudi. Ili smo svi ludi?! Neko je jednom rekao: "Ludi su oni ljudi cija se ludost ne poklapa sa ludoscu vecine". A s...
-
Zivela je u vremenu kada su se uzareni Suncevi sinovi iz dana u dan po hiljadu puta spustali na grad i plesali pijani ples noseni najneznij...
Ко чита моје шкработине:
шта сам писала:
Powered by Blogger.
You can replace this text by going to "Layout" and then "Page Elements" section. Edit " About "
Ко сам ја?!
- Мала сестра
- So much to live for, so much to die for... .No more words to say.