Sav sjaj ovog grada

Posted Tuesday, February 22, 2011 by Мала сестра
"Grad je pojeo srca
grad je popio krv
svi ovi garavi zalasci sunca
koji mi prave rupu u grudima

Grad je pojeo ljude
grad se siri u krug
samo klizi, klizi, klizi
klizi, klizi, klizi niz strme ulice"
- Milan Mladenovic , Metak

Visoki kameni zid obrastao mahovinom je dobro štitio grad sa svih strana. Bio je siguran i ušuškan iza tog zida. Negdje iznutra dopirala je prijatna laka lersava melodija koja nas je vezivala nekim nevidljivim ali jako čvrstim nitima i vukla da prođemo kroz velika teška drvena vrata i ispitamo šta to sve krije ovaj grad. Svuda oko zida raslo je drveće i širio se prijatan miris svježine i čistoće. Cvrkutale su ptice. Zaista, mora da je divan taj grad kad se nalazi na ovako lijepom mjestu...
Napravili smo par nesigurnih, očaranih, klimavih koraka, kao beba koja tek uči da hoda i prešli smo granicu, ušli u grad. Debela teška vrata su strašno zaškripala i zatvorila se uz veliku buku. Bili smo u gradu, objektu svih naših nemirnih snova koji vuku samo naprijed, naprijed i u nepoznato! Prešli smo granicu, srećni. Tada još nismo znali da ne smijemo tuda.
Kada su se vrata zatvorila, nekoliko minuta smo nijemo posmatrali grad.  Nekoliko dugih, minuta koji su izgledali kao čitava vječnost. U tih nekoliko minuta mi smo bili nijemi, ali naše oči su vrištale, očajnički tragajući za bar jednim komadićem očekivanog, ali umjesto toga svuda je osvajalo samo sivilo.
Niz ulice je tekla neka odvratno zelena masa koja nam se lijepila za noge, teško smo hodali kroz nju. Nismo mogli da dišemo. Osjećaj je bio kao da nam je stijena stavljena na pluća, jednostavno nismo mogli da udahnemo. Ljudi koje smo sretali gledali su dole i skrivali pogled. Nisu razumjeli ni jednu našu riječ, ili je nisu ni čuli.
Vid nam je postajao zamagljen, slike su gubile oštrinu da bi na kraju postajale samo nejasne mrlje. Kada bismo pokušali da kažemo nešto iz naših grla izlazili bi samo nejasni šumovi, više nismo mogli da razumijemo jedni druge. Užasna praznina se stvarala u nama , i osvajala nas velikom brzinom. Postajali smo sjenke .Jedina utjeha nam je bila nada da ćemo se vremenom navići na ovakav život, jer izlaza iz grada nema.
A onda smo se sjetili velikog sata koji smo primijetili kada smo ušli u grad. On je stajao. Pa vrijeme ne prolazi! U ovom gradu nema zaborava, nema onoga "vrijeme liječi sve". Sav bol i sva gorčina trenutka ovdje traju beskrajno.
Gledamo u komadic neba iznad grada. Ono je tamo, izvan zidova, i slobodno je. Mi smo tako mali, tako jadni, čvrsto uvezani svojom slabošću. Sloboda nije za nas. Više nikada je nećemo vidjeti. Oči nam se sklapaju, tonemo u ništavilo. Srce više ne kuca. Postajemo hladni i tvrdi. Postajemo stijene. Grad nas je progutao.
Visoki kameni zid obrastao mahovinom je dobro štitio grad sa svih strana.Ili je štitio spoljašnji svijet od grada?! Sada kao stijene i mi postajemo dio tog zida. Srećna sam što ću odvajati ovo prljavo mjesto straha i smrti od svijeta kakv vi poznajete.

5 comments:

  1. Džunglica

    Ovaj tekst sam lično shvatila na svoj način. Malo morbidan indeed :D

  1. Tea de Merso

    Nemam šta da kažem, osim: PREDOBRO!
    U tako kratkom tekstu, toliko ideja, poenta i života (smrti).

  1. djux

    Tea de Merso slazem se sa tobom: MNOGO PREDOBRO :)
    pitam se da li ce me svakim tekstom Mala sestra ostaviti bez reci, zagledanog u tekst koji sam procitao jos pre desetinu minuta...

  1. Anonymous

    Jako dobar tekst, zaista ^^

  1. Мала сестра

    Hvala vam, svima! :)

Post a Comment