Nema ludih ljudi.
Ili smo svi ludi?!
Neko je jednom rekao: "Ludi su oni ljudi cija se ludost ne poklapa sa ludoscu vecine".
A stvarnost je stroga,suvise gruba. Secas se svoje uciteljice u prvom razredu... Bas takva, stvarnost: stara uciteljica koja nas gleda ispod oka,a od tog pogleda nama se ledi krv,oci nam se sire u strahu a dlanovi se znoje. Ona nas kaznjava, a nasi postupci, misli i zelje se predaju strahu od te kazne. Mrzi nas;mrzi sve na nama,mrzi to sto se nadamo,to sto jos verujemo u neke stvari (ili samo mislimo da verujemo jer je suvise zastrasujuce pomisliti da smo i to izgubili), mrzi sto nam oci jos imaju sjaj,mrzi sto se smejemo.
Ta "stvarnost" kojoj se svi predajete bez pomisli da bi moglo biti drugacije mi smeta. Jako mi pece zenice,bode me,kao da mi se kroz oci zariva sve dublje u svest. Mozes li,molim te da stanes ispred mene i tako me zastitis od nje?! Mozes li,i zelis li?! Pruzam ti ruku,ako zelis da me pratis: rado cu te povesti. Neki novi svetovi i nove stvarnosti cekaju na nas... Ako pak neces da me pratis, nemoj da me osudjujes.
Moji snovu su krhki, nezni, kao od pene i oblaka. Oni pripadaju meni, kao i ja njima. Ne dirajte mi ih. Okupani suncem, presijavaju se kao kristal i rastu, jacaju a sa njima raste i jaca moja snaga i vera. Pomislim : ja sam to stvorila! Ne znam kako ni kada: mozda nisam ni bila svesna toga; mozda sam kao i obicno u neko letnje poredvecerje sedela i posmatrala prve plavicaste pramicke noci kako se stidljivo pomaljaju, ili je bilo jutro pa su se rodili zajednio sa suncem... Zaista ne znam...Ali sigurna sam da sam to bila ja, I moji su,sasvim moji.
Vi kazete: sanja - ja kazem: zivi
Vi kazete: izmislja - ja kazem: stvara novu stvarnost i istinu
Vi kazete: lud - ja kazem: kreativniji od ostalih
Tesko da cemo se ikada sloziti.. Stvarnost i ja... Predajem se snovima. I sada sigurnija nego ikad kazem: kazite da sanjam,izmisljam ili da sam luda; osudite me; kaznite; ili na kraju krajeva zaboravite... Ja znam: SRECNA SAM!.
-
Удахни ме и полети са мном. Ослободи ме, скини ми ланце обичности и страха од новога , отвори ми очи и пусти да пијесак исцрта у њима скице...
-
Лијепо сам обећала првенствено себи а онда и осталима да ћу на писати једну веселу, лепршаву, шарену причицу. Тако нетипично за мене. Али до...
-
Сурово и подло сам избачена из колосијека и сада не знам да се вратим на прави пут. А моје мисли су права хаотична џунгла и када се једном ...
-
Starac je mirno sjedio. Duga sijeda kosa nemarno je padala na smežurano lice boje voska. Nikada to lice nije bilo lijepo. Sad, ovako staro, ...
-
"I kao da je bilo nekad"... I bila je grupa ljudi... Velikih ljudi sa jos vecim srcem. Nisu dotakli nista sto bi moglo da boli...
-
Naglo je podigla glavu u trenu kada je munja ponovo zaparala nebo. Ovaj put je jace zasijala i na kratko obasjala cijelu sobu. Na stolu neko...
-
"Grad je pojeo srca grad je popio krv svi ovi garavi zalasci sunca koji mi prave rupu u grudima Grad je pojeo ljude grad se siri ...
-
Nema ludih ljudi. Ili smo svi ludi?! Neko je jednom rekao: "Ludi su oni ljudi cija se ludost ne poklapa sa ludoscu vecine". A s...
-
Zivela je u vremenu kada su se uzareni Suncevi sinovi iz dana u dan po hiljadu puta spustali na grad i plesali pijani ples noseni najneznij...
Ко чита моје шкработине:
шта сам писала:
Powered by Blogger.
You can replace this text by going to "Layout" and then "Page Elements" section. Edit " About "
Ко сам ја?!
- Мала сестра
- So much to live for, so much to die for... .No more words to say.
January 15, 2011 at 6:54 AM
Свиђа ми се како размишљаш :)
Добродошла!