Četiri zida. Četiri zida zatvorske ćelije, i u njima starac, već godinama, skoro srastao sa njima. Ti zidovi su puni njega, njegovog daha, njegovih misli; i on je pun tih zidova, jedinog prizora koji je gledao još od mladosti. Ni sam se vise ne sjeća koliko dugo. Davno je prestao da broji dane. A i čemu to?! Svaki njegov dan bio je čista kopija prošlog i vjeran prikaz budućeg.
Svaki dan bi starac zaronio duboko u prošlost, godinama unazad, vraćao film i sjećao se. Bilo je negdje oko pet sati ujutru kada je stigla. Sjeća se, čekao ju je s nestrpljenjem cijele noći. Nije tu bilo treme ili panike, čekao ju je sa nestrpljenjem kao kada vuk čeka pogodnu priliku da uhvati jagnje. Sati nikad nisu bili duži. Znoj mu je curio niz lice, imao je knedlu u grlu i srce mu je jako lupalo. Bez i malo straha, ali sa ogromnom željom koja ga je razdirala iznutra i prijetila da svakog sekunda unisti i njega i njegov životni put i ovaj dugo kovani plan. Morao je da se kontroliše.
One mirne duboke tople oči su zasijale nekim sablasnim sjajem kada je čuo korake u stanu. Lakim i spretnim korakom se za tren oka našao iza njenih ledja. Da je mogla da vidi osmijeh koji je tada bio na njegovom licu, upamtila bi ga do kraja života. Eto, njen život nije trajao još dugo. Zanimljiva igra sudbine.
Posmatrao je nekoliko sekundi njenu kosu boje zlata, a zatim spustio ruku na njeno rame. Naglo se okrenula i pogledi su im se susreli. Zatim je ugledala i njegov osmijeh i bljesak noža koji je držao u ruci. Iz njenih očiju je izbijao vrisak, prodoran i očajan, pomiješan sa tugom i strahom, ali su usne ostale nijeme. U nekoliko sekundi dugih kao vječnost upijala je sliku ovog stranca svojim uplašenim očima, drhtala je, a svijest joj se mutila. I čitav život je počeo da se skuplja u nekakv vrtlog i da je vuče u mrak i ništavilo. Gubila je ravnotežu. Aonda se vrh noža izgubio negdje u njenom tijelu i sve ostalo je istorija...
Nije se kajao. Svaki dan je uživao ponavljajući isti scenario ponovo i ponovo, godinama. I kao da je svaki put ponovo osjećao toplinu njene krvi koja klizi po njegovim dlanovima. Oči bi opet dobijale onaj isti sjaj, i isti osmijeh bi se iscrtao na licu. Ubio je trudnu ženu. Bio je ponosan na sebe. Onda se jednog dana zapitao da li je time više naudio njoj ili sebi. Samo je jako zaželio da umre što prije.
